Vladimir Mićić
Lisabonska agenda predstavljala je reakciju Evropske unije na zaostajanje za SAD i brzorastućim azijskim zemljama. Lisabonski proces se odnosi na zajedničko kretanje država članica prema izričito definisanim ciljevima putem niza mera. Odstupanja su ugozila mogućnost ostvarivanja postavljenih ciljeva, ali se Evropska unija založila za zadržavanje ciljeva i rokova. Kako bi to ostvarila, Unija je 2005. godine odlučila da stavi naglasak na znanje, inovacije i optimalizaciju ljudskog kapitala, i na taj način poveća potencijal rasta, produktivnosti i ojača socijalnu koheziju. Na osnovu toga, usvojena je “Revidirana Lisabonska strategija”, koja je donela nove mere, instrumente i nacionalne akcione planove sprovođenja strategije, koji su usmereni na konkretne ciljeve.
Vladimir Mićić
Industrijska politika je bitan elemenat uspešnog privrednog i industrijskog razvoja Evropske unije, od velikog je značaja za konkurentnost industrijskih proizvoda i usluga. Industrijska politika kao aktivna i sveobuhvatna primena aktivnosti koje su usmerene na strukturno regulisanje i podsticanje konkurentnosti industrije, imala je dug evolutivni put razvoja do trenutka nastanka zajedničke nadnacionalne politike zemalja članica Evropske unije. Priroda takve politike može se posmatrati kao skup svih oblika aktivnosti kojima Unija u najširem smislu teži da usmerava industrijsko uređenje u pravcu koji se zajednički smatra najpoželjnijim. Tokom 90-ih godina, definisan je horizontalni pristup koordiniranoj industrijskoj politici, na principima otvorenog i konkurentskog jedinstvenog tržišta. Novi koncept industrijske politike Evropske unije, definisan je ″Lisabonskom strategijom″ i njenim revizijama.